Hrvatsko etnološko društvo u suradnji s Hrvatskom sekcijom ECOVAST-a (Europskog vijeća za sela i male gradove), Društvom povjesničara umjetnosti i Društvom “Terra banalis”
organizira SERIJU STRUČNIH TRIBINA O OBNOVI I OPORAVKU POTRESOM POGOĐENOG PODRUČJA SISAČKO-MOSLAVAČKE ŽUPANIJE
Prva stručna tribina
OBNOVA POVIJESNIH GRAĐEVINA I KULTURNO-POVIJESNIH CJELINA NAKON KATASTROFA
održana je u četvrtak, 29. travnja 2021. godine, u 18 h
Sudionici tribine:
• Prof. dr. sc. Marko Špikić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu): Europska i hrvatska iskustva poslijeratnih obnova gradova
• Ana Mlinar, dipl. etnologinja, konzervatorica, viša stručna savjetnica (u mirovini): Iskustva obnove graditeljskog nasljeđa u središnjoj Hrvatskoj nakon Domovinskog rata (1991. –1995.)
• Dr. sc. Žarko Španiček, konzervator, viši stručni savjetnik (Konzervatorski odjel u Požegi, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Ministarstvo kulture i medija): Iskustva obnove graditeljskog nasljeđa u Slavoniji nakon Domovinskog rata (1991. –1995.) i nakon poplave (2014.)
Moderatorica: doc. dr. sc. Sanja Lončar (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)
Snimku tribine možete pogledati na sljedećoj poveznici: https://youtu.be/ttn0-2avU30
ZAKLJUČCI TRIBINE
• Iskustva obnove, koja uključuju sudjelovanje konzervatora, arhitekata, urbanista, povjesničara umjetnosti, etnologa i drugih profesija, nakon dvaju svjetskih ratova, mogu poslužiti kao dragocjeno vrelo podataka i poticaj u suvremenom radu na oštećenim spomenicima i ambijentima. Pritom je potrebno pomno proučiti temeljnu distinkciju između uzroka razaranja: nasilnost čovjeka ili prirode, budući da nam povijesni primjeri pokazuju da su reakcije na gubitke i postupanja nakon traumatskih zbivanja različita.
• U postupanju na potresom pogođenim područjima potrebno je promišljeno i odmjereno sagledavati ranija iskustva, od spomenutog razlikovanja posjedovanja ili izostanka namjere pri razaranju do različitih pristupa rješavanju problema (faksimilsko rekonstruiranje, prezentiranje ruševina, stapanje fragmenta i nove kreacije, supstitucijske obnove).
• Povijesna iskustva hrvatske konzervatorske službe, nakon Drugoga svjetskog i Domovinskog rata, razlikuju se po postupnom sužavanju rekonstrukcijskog opsega. Dok je nakon 1945. rekonstrukcija pojedinačnog spomenika značila i rekonstruiranje ambijenta, to se nakon Domovinskog rata nije uvijek postizalo s uspjehom, što se vidi manje u Vukovaru, a više u Hrvatskoj Kostajnici. Stapanje konzervatorske rekonstrukcije i kreativne obnove (ili prevlast jednog pristupa nad drugim) treba pomno sagledavati planiranjem na urbanom ili ruralnom mjerilu, uzimajući u obzir izgrađeni i okolni krajolik.
• Iznimno je važno izbjegavati rušenja odnosno uklanjanja povijesnih građevina, gdjegod je to moguće. Potrebno je poštovati odnos pojedinosti i cjeline, pomno razlikovati uzroke razaranja (prirodne, ljudske), primjenjivati najbolje međunarodne i domaće standarde uključenih profesija, rehabilitacijom ambijenata doprinijeti kolektivnom pamćenju i nadanju, proučiti i primijeniti najbolja profesionalna i tehnička iskustva spajanja relikata i suvremenih konsolidacijskih metoda.
• Dosadašnja iskustva u obnovi tradicijskog graditeljskog nasljeđa kao bitne sastavnice nacionalne kulturne baštine nakon društvenih i prirodnih katastrofa (Domovinski rat 1991.-1995., poplava u županjskoj Posavini 2014.) pokazuju da je obnova baštine u ukupnom procesu obnove imala nedovoljnu ulogu. Obnovu su vodila državna tijela (Ministarstvo obnove i razvitka, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama…) kojima graditeljska baština nije bila u fokusu interesa, a Ministarstvo kulture sa svojim službama, prvenstveno konzervatorskom službom, uključivalo se naknadno, djelomično i nedosljedno, u pravilu kada su bitni parametri obnove već bili postavljeni, a obnova na terenu već započela, najčešće rušenjem oštećenih zgrada.
• Nadležna tijela nužno bi trebala usvojiti smjernice o postupanju s baštinom i pristupu obnovi na potresom pogođenom području Sisačko-moslavačke županije te ih ugraditi u operativne akte.
• Na području Sisačko-moslavačke županije, koje je bogato iznimno vrijednom tradicijskom graditeljskom baštinom, Ministarstvo kulture i medija mora biti jače uključeno u proces obnove. Na području zaštićenih cjelina i u obnovi pojedinačno zaštićenih tradicijskih zgrada treba imati glavnu ulogu. U tim slučajevima obnova treba biti prvenstveno usmjerena na sanaciju izvorne strukture, zatim na rekonstrukciju, a tek iznimno na zamjensku izgradnju.
• Smjernice, uvjete i dokumentaciju za obnovu (tradicijske) graditeljske baštine treba izraditi u najkraćem roku i u čvrstoj povezanosti konzervatorske službe i ovlaštenih projektanata te interdisciplinarnog tima stručnjaka. Za uspješan rezultat obnove (one koja uvažava i u skladu je s baštinom) konzervatore je potrebno uključiti u proces projektiranja, nadzor i izvedbu projekata.
• U ruralnom prostoru potrebno je inzistirati na očuvanju cjelovitosti prostora tj. ambijenata kao važnih sastavnica prostornog i kulturnog identiteta. To podrazumijeva brigu o sveukupnoj baštini u ruralnom prostoru, uključujući i vrijedne građevine, naselja i krajobraze/krajolike koji još uvijek nisu formalno registrirani kao kulturna dobra. U ruralnom prostoru koji se i dalje u znatnoj mjeri oslanja na poljoprivrednu proizvodnju, obnovom treba obuhvatiti i gospodarske zgrade pa i tradicijske gospodarske zgrade, osobito ako su u funkciji.
• U slučaju izrade tipskih projekata, kojima se u obnovama nakon katastrofa često poseže kao za najjednostavnijim i najbržim rješenjem, potrebno je uključiti i stručnjake za baštinu i specijaliste za tradicijsko graditeljstvo ovog područja. Tipski projekti se pritom trebaju odabrati javnim natječajem u koji su ugrađene stručne smjernice za naselja, okućnice i pojedinačne (stambene i gospodarske) građevine. U proces izrade smjernica i kriterija te u proces ocjene i odabira projekata treba biti uključen interdisciplinarni tim stručnjaka.
Opširnije o seriji stručnih tribina
